Autorski tekst naše aktivistice Ane Furlan Sfarčić.
Iza broja se krije život
Sutra je 11. srpanj i ponovno se suočavam s istim pitanjem: kako je moguće da se genocid u Srebrenici dogodio pred očima svijeta, u našem susjedstvu? Rođena sam nakon rata i nisam ga doživjela kroz vlastito iskustvo. Doživjela sam ga kroz priče drugih, kroz svjedočanstva i sjećanja onih koji su preživjeli, kao i kroz sjećanja obitelji onih koji nisu.
Srebrenica nije samo jedan u nizu povijesnih događaja koje obilježavamo jedan dan u godini, nije puki broj, ni jedan govor na komemoraciji. Srebrenica je nasilno i nepravedno prekinut život, razorena obitelj, žena koja desetljećima poslije nosi teret gubitka, oni koji su odlučili skupiti snagu i boriti se kako bi svi čuli istinu. O Srebrenici sam učila iz njihove snage.
Unatoč boli koju su proživjeli, nastavili su tražiti makar dio svojih voljenih, nastavili su govoriti i davati svoj glas onima kojima je oduzet. Odbili su dopustiti da oni koje su izgubili svoj ostanu ušutkani i zaboravljeni. Žrtve nisu samo jedne u nizu onih koje danas čine poznati broj. To su ljudi koji su živjeli živote poput naših: išli su u školu, vodili djecu u vrtić, bili dočekivani zagrljajem nakon povratka s posla, ispraćani poljupcima. Brinuli su, voljeli, plakali, željeli, mogli. Sve dok više nisu. I ono što je nama toliko poznato i dostupno, njima je prekinuto, nasilno oduzeto, istrgnuto iz ruku onih koji su ih do jučer držali.
Upravo zbog tih ruku koje više nemaju koga dočekati s posla, zbog majki, sestara, braće, žena, susjeda, djece, zbog svih onih kojima su uskraćene godine ljubavi koje su tek trebali živjeti, Srebrenica nije samo simbol tragedije, nego i simbol otpornosti. Pokazuje koliko čovjek može biti okrutan, ali i koliko ljudi mogu biti snažni kada se bore za dostojanstvo, pravdu i sjećanje. Ta me snaga podsjeća da ni najteži zločini ne mogu izbrisati istinu, koliko god vremena prošlo.
Često imam osjećaj da u školama o Srebrenici učimo premalo ili na način koji ne ostavlja prostor za razumijevanje čovjeka. Žrtve se lako pretvore u brojke, rat se lako pretvori u nekoliko stranica udžbenika, a genocid u raspravu. Mladi koje bi sustav trebao naučiti što točno znači „Nikada više“ odrastaju, a da ne znaju kako su neke kuće zauvijek ostale prazne. Odgovornost je na svima nama. Ne samo prema prošlosti nego i prema sadašnjosti. Živimo u vremenu u kojem svjedočimo novim ratovima, nasilju i narušavanju ljudskih sloboda i prava diljem svijeta, ali isto tako i u našem susjedstvu.
Mi smo ti koji smo odgovorni da Srebrenica nikada ne bude samo jedan datum u kalendaru. Mi smo ti koji moramo osigurati da ona zauvijek ostane upozorenje na posljedice mržnje, ravnodušnosti, šutnje i međunarodnog propusta.
Moja generacija nema osobna sjećanja na ratove devedesetih, ali ima odgovornost slušati, učiti i pamtiti. Ne zato da bismo ostali zarobljeni u prošlosti, nego zato da bismo gradili društvo u kojem se takvi zločini sprječavaju i nikada više ne ponavljaju.
Zato danas odbijam šutjeti i okretati glavu. Možda jesmo premladi da bismo se sjećali, ali smo dovoljno odlučni da nikada ne zaboravimo.
Autorica: Ana Furlan Sfračić