[Autorski tekst] Pismo s ruba Jame

Pismo s ruba Jame

 

Kulturno pamćenje osigurava preživljavanje ideala, no u vremenu zaborava i plastične povijesti kako se sjećamo, što čuvamo i kako se fašizam širi u mraku? 

Je li sustavni zaborav stvorio prostor za fašizam ili se povijest jednostavno mora ponoviti? Kako smo zaboravili na vrijednost pripovjedača i priča u našim životima i njihovoj ulozi u preživljavanju vrijednosti antifašizma- ipak kada sve nestane, naše priče preostaju.

 

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

-Jama, Ivan Goran Kovačić, 1944

 

Krenula sam ovo pisati kampanjski kao i sve ostalo, dva tjedna sam se gledala sa praznom stranicom nakon smjena svog uredskog, marketinškog posla. Krenula sam pisati o Rijeci, o Istri, o svojoj noni. I onda bi brisala rečenicu na rečenicu, kretala isponova. Ne čini mi se da mogu reći išta što točno opisuje opsadno stanje pod kojim je antifašizam u hrvatskoj. Otvaram mobitel, pravac Instagram i gledam u sliku 5 mladića, studenata, koji se za maškare oblače u žrtve holokausta. Akademski građani, ne? Svijetla točka naše budućnosti i crna fleka toga koliko smo zakazali kao društvo da se oni bez srama mogu kostimirati u naciste i njihove žrtve u državi koja ih je sama imala preko 300 tisuća. Prva crta zakazivanja je ideja kostima, druga je studentski centar koji ih ponosno dijeli, pred koju godinu bilo bi nezamislivo tako nešto podijeliti, a u dobrom dijelu svijeta i kažnjivo. 

Mi smo odavno prešli granicu između slobode govora i govora mržnje, a sada smo već na onom poglavlju fašističke knjižice djelovanja di utišavamo sve koji nas upozoravaju da se strmoglavljujemo u mračno doba. Gradonačelnik Svete Nedelje se odijeva kao Thompson za fašnik, a samog Thompsona oblikujemo u mučenika, zaštitnika prava ekstremne desnice, čovjeka na čijemu koncertu na dočeku rukometne reprezentacije je publika mahala desnicom, vikala ZDS, a ja imam novu naviku gledanja svakog grba u gužvi hrvatskih zastava. Koliko se ja sjećam prvo polje šahovnice lijepe naše je crveno. Naše kritično stanje me prati kroz dan iako ovih dana radim u Beču, čujem se sa sestrom koja ljutitim tonom prenosi vijesti ako sam ih slučajno propustila, nazove me mama, još uvijek sretna da se čini da je doma bolje, ipak Istra se uvijek nekako drži, ali ovaj put vjerojatno ne zadugo. Nama je ta ista mržnja pokucala na vrata. Svakog dana je sve manje spomenika antifašističkim borcima, a na trgu moga grada di smo grebali koljena igrali smo se skrivača iza jednog koji je preostao. Učila sam voziti role obalom maršala Tita, nalazili smo se kod spomenika Joakima Rakovca, imali smo prijatelje koji su živjeli na adresama Ive Lole Ribara i Ivana Gorana Kovačića, čitali smo Vladimira Nazora i sretno vikali na televiziju kada bi Indiana Jones pobijedio naciste. Jer makar u mom djetinjstvu, fašizam je bio neoprostivo zlo za koje nije postojala obrana.

Opet uzimam mobitel u ruke, prolazim svoj feed, mislim na razloge odlaska, mislim na razliku života u Zagrebu u danima kada sam studirala u njemu i neugodi koja mi sada sjedi u prsima kada ga posjetim. Razmišljam o svojem odlasku iz države za koju mi se tata borio, kakva sol na ranu da mu sva ta patnja nije osigurala život u kojemu mu se kćer može ostvariti u državi za koju je krvario. Razmišljam i o novom osjećaju srama kada me ljudi pitaju o Hrvatskoj, kako biti ponosan na državu koja na svjetskoj pozornici predstavlja mržnju? Srijedom sjedim preko puta prijateljice koja prelazi jednake kilometre daza se vratiti kući, radi u sportu, pričamo o rukometu i o dočeku sportaša, o tisuću opcija koje su postojale osim državne intervencije i Thompsona, o djeci koja umjesto ponosa u svoje sportaše uče mržnju prema drugome iz neke iskrivljene povijesti.

Kroz kulturu lako je zaključiti da je fašizmu najdraža plastična povijest, lako savitljiva, često nestvarna, ovisna o nepismenosti i ne preispitivanju onoga što se tvrdi. Povijest nekog idealiziranog boljeg jučer i nekog režima koji se uvijek “treba vratiti na staro”. Nikada nisam našla odgovor gdje i kada je to bolje staro, dobra stara vremena kada su “žene bile žene” (što god to značilo), a muškarci nisu bili koju god pogrdnu riječ imamo u trenutku za emocionalnu regulaciju i homoseksualnost. Možda je dobro staro doba vrijeme ono kada smo mogli tući ženu i djecu, a oni se nisu smjeli žaliti. Ne znam koliko se leševi žale jer hrvatska je predvodnik po broju femicida u EU dok se klečavci mole za našu tišinu mi umiremo od strane partnera koji su već otprije poznati prekršitelji. Ipak ideal naše desne vlade je obitelj, a prava obitelj su mrtva žena i muž nasilnik, ne? Sin vojnik i kći trudnica? Trudna djevica koja se ne žali dok rađa topovsko meso za mržnju i režim? Djevica Marija oslikana dronovima na nebu nad hipodromom kao karikatura hrvatskog klerofašizma, trudna djevica koju ne bi pustili preko naših granica danas. Trudna djevica čiji sin ne bi bio na strani nasilja jačih i ikakve opresije. Ipak za hrvatsku djecu što se režima tiče želimo im sve po starom; naravno samo da su živi, zdravi i strejt, ništa drugo ne bi ni htjeli. Djeca su naše bogatstvo dok su baš onakvi kakve smo si ih mi zamislili, a ako su siromašni onda su nam još draži jer ih je tad još lakše iskoristiti. No najbitnije je da ne uče, da ne čitaju, da ne pišu, da ne crtaju, da ne pokazuju slabost, da slušaju sve što im se kaže, da im ne plaćamo učitelje dovoljno, da ih zakopamo informacijama, zalijepimo za mobitel, odvojimo od umjetnosti i kulture kako ne bi krenuli pitati zašto su stvari takve kakve jesu. Pa onda kada se kulturno nepismeni i odvojeni od svoje povijesti za maškare odluče obući u nacista i logoraše možemo to nazvati slobodom. Naravno isprika da je karneval vrijeme za ismijavanje postoji, ali karnevaleska je za ismijavanje sustava i vlasti ne 11-17 milijuna mrtvih Židova, Roma, članova LGBTQ+ zajednice, političkih disidenata, ljudi sa poteškoćama i drugih žrtava nacističkog režima. To je 3x cijela populacije hrvatske ubijena zbog fašizma i ideala destruktivnog režima, kostimi više ne sjede toliko lijepo kada se računica stavi na stol, ne? U društvu koje ima empatiju ne bi ikako smjeli sjediti. 

Možda se trebalo više vremena u školi provesti na Dnevniku Anne Frank ili na Jami Ivana Gorana Kovačića, a možda sam ja puna predrasuda jer sam imala nonu, rekli smo da je povijest učiteljica života, a ovo ne mogu reći bez njezine povijesti. 

Pa ide kratka povijest moje učiteljice. 

Nona je rođena 1936. kao četvrto od petero djece na Sušaku, na granici teritorija koji je bio meta fašizma godinama prije njezinoga rođenja i ostati će i godinama nakon. Bila je jedno od onih ljudi koji pripovijedaju svoje živote kako ih ne bi zaboravili, kako se ljudi koji su ih oblikovali ne bi zaboravili. Prva sjećanja su joj bili vlakovi koji su stajali ispod gustih šuma kako bi se sakrili od aviona u drugome svjetskom ratu, prve godine svoga života provela je u Gorskom Kotaru na području šume Golubinjak ili negdje oko njega, nije ni bitno, bitno je da je Italija kapitulirala 1943. i da su ljudi koji su u ratu prebjegli iz Rijeke to uzeli kao znak da se mogu vratit svome gradu. Veselje je kratko trajalo, vratili su se u Rijeku par dana prije početka nacističke okupacije grada koja će trajati do ulaska partizanskih snaga u Rijeku u svibnju 1945.

Toliko povijesti za jednu djevojčicu, za jedan maleni život, velike plave oči i cijeloga vijeka ispred sebe. Imate 10 godina i sjedite na krilu te plavooke djevojčice, tada umirovljene učiteljice lica prekrivenog sunčevim pjegama, naboranim rukama preslaže maramicu, a vi slušate. Scena koju vam je do tada ispričala tisuće puta i koju ćete uvijek htjeti čuti isponova i koju bi sada kada nam fašizam opet raste u vrtu htjeli čuti iz njenih usta bar još jednom je nešto što bi danas opisali kao premračno za djecu. No ona je bila mlađa od mene kada sam prvi puta čula tu priču kada ju je proživjela, a ja ne bi bila tko jesam da ona nije imala tu nesreću. Naravno ljudi su čuli da Nacisti dolaze, vjesti su išle papirom ili od usta do usta, a žene je bilo strah, imale su malu djecu, pričalo se da otimaju mušku djecu, pogotovo plavooke, plavokose dječake kao što je bio nonin mlađi brat. Pričalo se da traže partizane, da traže Židove, da siluju i ubijaju, i tako su njezine dječje oči zapamtile da su kroz prozore i na štrikove obitelji izvjesile svoje bijele posteljine, tada još sve sa ručnim vezom koje su majke i mlade spremale za svatove i rođenja. Bijele, vezene plahte na Riječkoj buri, kakav je to prizor morao biti i kakvo zlo briše svoje masne crne rukavice u njih, i kakvo zlo kreće u pretres istih kuća.

Kakvo zlo dolazi na vrata i pita imena djece dok se nadaju da dječak na tavanu ne zaplače? Zlo koje je samo čovjek, zlo koje samo prati naredbe.

Isto zlo koje kada mu se predstave djeca: Amina, Nela, Lovorka i Cecilija, prima moju nonu Cilu u krilo i plače na njemačkome za svojom Cecilijom koja je negdje kući, za svojom kćeri kojoj je dao isto ime. Samo otac Cecilije u njegovom krilu je u radnom logoru, uhićen kao partizan, a on je nacistički pješak, koji djevojčici pušta šaku bombona i jedva obrisanih suza izlazi iz kućice. Mislim da do tada nije vidjela bombone, a i ove je vidjela na kratko, ipak pričalo se da je sve što daju otrovano i njezina mama bacila ih je u vatru, a nacistički vojnik, već davno mrtav, a tko zna gdje je njegova Cecilija i kakav život je živjela, postao je dio antifašističkog odgoja u mojem kućanstvu. Linija dužnosti, podsjetnik na to da ljudi nisu svoja vlada, ali da je “samo smo pratili naredbe” odbačena obrana na sudu za ratne zločine. Samo smo pratili naredbe, samo se nismo bunili, samo se se bavili svojim poslom, dobri građani čine najbolje meso za fašizam, oni koje ne zanima politika, oni koji ne čitaju vijesti, oni kojih se to ne tiče. Njega se isto nije ticalo, još uvijek je kriv.  

Za naše generacije to su sve pripovijesti i činjenice, stranice udžbenika povijesti podcrtane markerom, neke linije na nekoj karti koju smo preskočili na satu. Neka lektira ili pjsmica koju moramo pročitati jer će biti na maturi, Kiklop kojega se uči činjenicu po činjenicu, a ne s dubokim razumijevanjem za sliku kaosa fašizma koji predstavlja, sliku kojoj se danas približavamo opasnom brzinom. Ali opet ako ugasimo mozak i vratimo se na bitno: ocjene i mature, znamo samo da je na nekoj prezentaciji pisalo je da su nacisti pobijeđeni, fašisti su kapitulirali. Onda u povijesti ubrzamo preko Juge jer tko god je ministar obrazovanja ne želi biti preveliki jugonostalgik jer bi ga to koštalo fotelje, tko s pripremama za maturu uopće dođe do Domovinskog rata i kako (ovisno o koordinatama škole) je pitanje. Tako se kroz povijest i kulturu umjesto naprijed u vremenu, nađemo opet nekako u 1924. umjesto u 2026. I u istoj reprizi povijesti zaboravljamo da nas je umjetnost uvijek vodila kroz kulturne krize, da je kolektivno iskustvo straha već proživljeno i da udžbenik za borbu protiv fašizma već postoji. A što se none tiče, drago mi je da je preminula 2023. da ne mora svjedočiti tome što je nastalo od njezine domovine, mislim da bi joj slomilo srce još jednom. 

Strah me da zaboravljamo da je svaka činjenica i svako pravo nešto za što smo se kao narod morali borili. Žene nisu imale pravo glasa do 1945. na našim prostorima, radni dan od 8 sati bio je pitanje štrajka i protesta, kao i vikend, pobačaj, vjerska sloboda, besplatno obrazovanje, zdravstvo, cjepiva, zabrana dječjeg rada… Sve su to prava koja nam trenutni društveni momentum prijeti oduzeti i naravno fašisti će reći da to nije istina i da to nije isti fašizam i da NDH nije bila ista kao nacistička njemačka. Reći će da vas ljevica straši, da su sve to komunisti koji vam žele oduzeti prava, da su antifašisti protiv Boga i hrvata dok vam kradu prava iza leđa. Novine su pisale i da se Europu samo zastrašuje oko Hitlera, Mussolini je ipak zadržao kralja na prijestolju neko vrijeme, a svijet je i tada sretno zatvorio oči na tretman Židova, trans ljudi i ostalih članova LGBTQ+ zajednice, Roma, ljudi s invaliditetom, beskućnika, političkih disidenata, komunista, socijalista, na našem području Srba i Muslimana, svih tih “bolesti društva”. Tako i sada kažemo da se ne bavimo politikom i da su se ponašali kako treba ne bi im se to desilo, i pokrivamo oči rukama i stavljamo vosak u uši kada bi trebali stati protiv nasilja nad migrantima na našim granicama. Iste ruke se miču s očiju kada je vrijeme za subotnu molitvu protiv prava, za mahanje rukom u zrak, za dizanje grba koji ne pripada Republici Hrvatskoj za koju je tata bio u ratu, nego fašističkom režimu odgovornom za smrti više od 300 tisuća ljudi u logorima smrti za vrijeme NDH.

Ipak za dom spremni je samo rečenica, zar nije?

Ne ako ste imali Ceciliju i tetu Olgicu, Olgu, dijete koje je sa par mjeseci stavljeno na vlak kako bi je se spasilo od fašističkog režima i smrti, otpremljena je u Istru gdje je postala teta u vrtiću, a svoje roditelje nikada nije upoznala, jer je netko bio za dom spreman. Možda niste ni imali svoju Zorku, još jednu učiteljicu kojoj je nona jednom mjesečno farbala izrast u njezinom smeđem stanu, ulicu ispod naše. Zorka je rođena u Dalmatinskoj zagori, djetinjstvo je provela u izbjegličkom logoru El-Shatt u Egipatskoj pustinji uz još nekih 30 000 ljudi. Tko smo mi da onda okrećemo narode te iste pustinje s naših vrata? Djeca koja su se vratila iz El Shatta su u svojim novim školama izvodila predstave koje su tamo učili, u škole su dolazili ljudi koji su preživjeli nacističke logore, pričalo se o antifašizmu, postao je europska doktrina. Generacije koje su odrasle s imperativom antifašizma su na njega zaboravile, zaboravile da su im sve sigurnosti omogućene zbog ljudi koji su se borili protiv fašizma. Europska linija da se ne ulazi u koalicije s krajnjom desnicom dio je doktrine antifašizma na kojemu je građena globalizacija nakon Drugog svjetskog rata, no sam institucionalni antifašizam sredine 20.stoljeća više nije dovoljan, potreban nam je antifašizam koji živi kao ideja borbe protiv svih nejednakosti, protiv rasizma, ksenofobije, seksizma, onaj koji živi u korijenu svakog kontra kulturnog pokreta 60ih, antifašizam koji zna da nitko od nas nije slobodan dok svi nismo slobodni, a u lijepoj našoj slobodni su samo oni koji stoje u vrsti i čekaju naredbe, oni koji ne pitaju i oni koje ne zanima. 

Pričati o antifašizmu u ovoj klimi osjeća se kao stajati na zadnjoj liniji obrane razuma i pitati se kako smo došli do ovdje. Kako smo kroz stoljeća medijske i kulturne doktrine zaboravili da je svaka moderna priča o dobru protiv zla temeljena na idealima antifašizma. Djeca koja su odrastala sa Ratovima zvijezda, Gospodarima prstenova, Igrama gladi i ostalim herojskim epovima sada stoje na strani imperija i tvrde da se bore za dobro, “za prave vrijednosti”. Reći da antifašizam nije temelj moderne demokracije, da je doktrina koja nema mjesta u našemu društvu i biti objeručke prihvaćen u društvu pokazuje duboku intelektualnu degradaciju društva koje opet, ako smijem iskoristiti ovu rečenicu izvan svoga konteksta, srlja kao guske u maglu. Nije prošlo ni stoljeće od kraja drugog svjetskog rata, djeca rođena u njemu još uvijek su živa, ljudi koji su preživjeli holokaust još uvijek svjedoče o svojim ranama, a u hrvatskoj vodi se bitka za zaborav, bitka koja želi reći da su ustaše samo branile Hrvatsku, bitka koja je na korak od paljenja knjiga. Koliko laži je potrebno reći prije nego se tekstovi povijesti počnu mijenjati? Tu dolazimo na jednog od ključnih problema hrvatske, pamćenja.

Preferiramo zaborav, rađe nego odgovornost, teško se sjećamo nijansa, teško spoznajemo da činjenice mogu koegzistirati.

Nisu svi partizani bili komunisti, ali oslobođenje prostora današnje Hrvatske ne bi bilo moguće bez komunista, no to ne znači da je sav antifašizam jugonostalgija, antifašizam je globalna pojava i doktrina. Činjenica je da se na našim prostorima proširio kroz komunističku partiju koja se i držala njegovih ideala, opet ne znači da i taj režim nije imao svojih žrtava. Nijanse povijesti nam uvijek fale, kao i ona da su ustaše ipak fašisti iako nose drugo ime. Antifašizam ne smije postati samo riječ koja se baca po saboru kao uvreda, ne smije postati prljava riječ kao što je Jugoslavija postala. Povijest ne nestaje jer je ignoriramo, ali važne lekcije nestaju kada se antifašistički spomenici vandaliziraju i miču, a imena heroja nestaju iz kulturnog pamćenja. Kulturno pamćenje nije pitanje nekog dodatnog općeg obrazovanja nego identiteta i moralne odgovornosti društva, kao što se kaže u Istri da se ne pozabi. Zaborav nas vodi u mrak, a namjerno brisanje povijesti i plastična kreacija zaborava u hrvatskoj projekt je kojim se određeni akteri bave već godinama, olakšan rastom tehnologije, većim opterećenjem školskih sustava uz sve manje resursa i kupovinom izbornih glasova na mržnji. Mržnja protiv drugoga kojom muljamo oči zajednicama koje su zapostavljene od strane svoje vlasti, čija devastacija nema veze sa ratovima od prije stotine ili 30 godina već s korumpiranim sustavom. Korumpiranim sustavom koji je za svoju novu platformu za širenje svojeg programa kontrole i krađe odabrao dobri, stari, provjereni fašizam. 

Odgojili su me ljudi kojima je bilo lakše u Jugoslaviji, ljudi koji su teško krenuli ispočetka nakon stvaranja nove države, ljudi kojima privatizacija nije donijela išta osim zatvaranja tvornice gdje je tata i pola Vrsara radilo. Mama je morala birati između bosanskog i hrvatskog državljanstva, i sada nakon 35 godina u hrvatskoj još uvijek se nađe neki heroj koji je želi podsjetiti da njezino ime nije dovoljno hrvatsko ikako plaća poreze već 35 godina, a u Istri živi od 80ih. Uvijek kažu da im je bilo lakše kada su bili mladi nego je nama danas, kažu da je bilo manje stresa, da su bili sretniji, možda je samo nostalgija. Istina je da ih ne poznajem bez bora, bez stresa, bez gunđanja o računima. Provela sam djetinjstvo prisluškujući rasprave o plaćanju računa, o podmirivanju svih troškova, vječno rastućih poreza i cijena. Ovih dana su izbori obiteljski izlet, rasprave o politici su jedino što tata i ja dijelimo, kažu da je bio veseliji prije rata. Moji starci su dobri građani i imaju svako pravo isto biti u ljutoj “domoljubnoj” skupini koja krivi migrante, Srbe, homoseksualce ili koga god već za sve svoje probleme, ali nisu. Nisu zbog svojih roditelja, nisu zbog svojeg obrazovanja, zbog svojih prijatelja, zbog toga što su svi dobri ljudi dio naše zajednice bez obzira na tko su i što su. Nisu zbog Istre gdje se u planinarenju Ćićarijom osjećate ponosno na partizane koji su na teškom terenu branili svoje ljude. Nisu zbog kulturnog pamćenja koje se u mojoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. S none na mene, s maminih roditelja na nju, za sve one koje smo izgubili zadnji put kada je fašizam zasjeo nad Europu.

 

Kada smo bile djeca nakon kupanja mama bi mene i moju stariju sestru umotala u ručnike i povikala ajmo tifusari, preko vode do slobode, i kao djeca znale smo povijest rečenice. Kako djeca ne bi morala proživjeti nonino djetinjstvo da bi postala antifašisti, kako se ne bi zaboravilo. 

Kako se ne bi ponovilo.

 

                                                                                                    -Autorski tekst Anje Tukonić

 

 

 

 

Projekt (Anti)fašizam jučer, a danas? sufinancira Grad Zagreb.