Srebrenica - trideset godina poslije

Srebrenica. Deset slova koja označavaju tugu, bol, prekinuto djetinjstvo, neostvarene snove i genocid. Genocid nad ljudima koji su tražili pomoć. Nad majkama koje su zagrljajem pokušavale zaštititi svoju djecu od bešćutnosti rata. Nad sinovima, očevima, djedovima, stričevima i ujacima koji su bili odvojeni od svojih žena, sestra i djece.

Prošlo je trideset godina otkako je vojska pod zapovjedništvom Ratka Mladića 11. srpnja ušla u grad. Trideset godina od trenutka kada su UN-ove trupe promatrale, a svijet šutio. Na samom ulazu u Memorijalni centar u Potočarima stoji natpis: “Srebrenički genocid - neuspjeh međunarodne zajednice”, podsjetnik na taj dan i na šutnju. 
 
Do danas je identificirano 8 372 ubijenih, dok se za još oko tisuću njih i dalje traga. 
 
Put u Srebrenicu doveo me kao sudionicu ljetne škole za mlade, u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja. U sklopu škole posjetili smo Sarajevo, gdje smo imali prilike razgovarati sa stručnjacima u području tranzicijske pravde.  Zatim Tuzlu, gdje smo položiti cvijeće na Tuzlanskoj kapiji - mjestu gdje je, uslijed granatiranja, stradala 71 osoba. 

Nakon toga proveli smo tri dana u Srebrenici. Ondje smo međuostalim posjetili i Memorijalni centar u Potočarima, bivšu UN-ovu bazu. 
 
Tijekom boravka u Potočarima svjedočili smo pokopu još sedam novoidentificiranih žrtava. Trideset godina kasnije, potraga za jednom osminom nestalih još uvijek traje. Premještanjem tijela iz primarnih grobnica u Podrinju, mjestima Branjevu, Kozluku, Petkovcima, Orahovcu i Kravici u sekundarne, a potom i tercijarne masovne grobnice, njihovo pronalaženje i identificiranje znatno je otežano.

U Identifikacijskom centru Podrinje Međunarodne komisije za nestale osobe, pronađeni ostaci prikupljaju se i obrađuju, a zatim se, uz pomoć DNK analize i u suradnji s preživjelim članovima obitelji, identificira nestala osoba. Proces identifikacije završava tek kada je tijelo kompletno ili kada obitelj odluči pokopati ono što je pronađeno. 
 
Kao mlada osoba iz Hrvatske, osjećala sam da je važno da ovaj 11. srpnja budem u Potočarima. Osjećala sam da je moja odgovornost razumjeti otpor koji srebreničke majke pružaju zaboravu i negiranju. Osjećala sam da je nužno razumjeti njihovu upornost u traženju najmilijih i identificiranju njihovih ostataka u šumama oko bivše UN-ove baze u Potočarima.

Vjerujem da Srebrenicu treba razumijeti upravo tako - kao simbol otpora zaboravu. Kao simbol nužnog suočavanja s prošlošću, koji je prijeko potreban državama regije kako bi se, kroz proces memorijalizacije, potaknula izgradnja dijaloga među mladima. 
 
Srebrenica je u meni probudila svijest o tome da potraga za nestalima i dalje traje, iako su prošla tri desetljeća. Ukazala mi je na nužnost kritičkog promišljanja o ratovima devedesetih, ali i podsjetila na važnost suočavanja s vlastitom poviješću.  Smatram da je nužno da se sve države u regiji osvrnu na svoju prošlost i priznaju zločine počinjene nad civilima kako bi političke parole koje slušamo na komemoracijama doista imale težinu. 
 
Srebrenica, trideset godina poslije, pokazuje koliko je važno čuvati sjećanje. Njegovanje kulture sjećanja i podsjećanje na ono što se dogodilo nije samo čin poštovanja prema žrtvama, već i nužan korak prema izgradnji mira, dijaloga i svjesnih građana - onih koji uče iz prošlosti. 
 

Autorski tekst Iris Knežević

 

Galerija