Djevojčice koje ne smijemo zaboraviti.
U zagrebačkom Kulturno-informativnom centru (KIC) održali smo ciklus javnih predavanja “Aleksandra, Lea i Madina dio su kvarta” te tako otvorili teška, ali nužna pitanja - zašto neke žrtve ostaju na margini kolektivnog sjećanja i što kao društvo možemo učiniti da se to promijeni.
Predavanja su okupila građane, aktiviste, predstavnike organizacija civilnog društva i zainteresiranu javnost s ciljem otvaranja prostora za razgovor o kulturi sjećanja, odgovornosti institucija i načinima memorijalizacije života djevojčica (Aleksandre Zec, Lee Deutsch i Madine Hussiny), čije sudbine obilježava nasilje nad pripadnicima manjinskih zajednica.
Iako ih dijele desetljeća i različiti povijesni konteksti, njihove priče povezuje isto pitanje - kako društvo pamti djecu čije su smrti rezultat diskriminacije, nasilja i institucionalnih propusta.
Tri priče koje otkrivaju različita lica nasilja
Ciklus smo započeli 28. veljače predavanjem Ide Ljubić o životu i stradanju Lee Deutsch, talentirane mlade glumice zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta koju su tijekom Drugog svjetskog rata, u kontekstu progona Židova, deportirali vlakom prema Auschwitzu, do kojeg nije stigla živa. Predavanjem se otvorilo pitanje kako danas pamtimo žrtve Holokausta te kako javni prostor može očuvati sjećanje na prekinute živote.
Na drugom predavanju, održanom 14. ožujka, Antonia Pindulić bavila se slučajem Madine Hussiny, šestogodišnje djevojčice iz Afganistana poginule na pruzi u naletu vlaka 2017. godine, nakon što su nju i njezinu obitelj hrvatski policajci protjerali s granice. Govorilo se o odgovornosti institucija, položaju djece u migracijama te važnosti javnog sjećanja na suvremene tragedije koje se događaju na europskim granicama.
Ciklus smo zaključili 15. ožujka predavanjem Branke Vierde o Aleksandri Zec, dvanaestogodišnjoj djevojčici koju su u Zagrebu 1991. godine, zajedno s njezinim roditeljima, ubili pripadnici specijalne jedinice MUP-a. Predavanje o ovom slučaju otvara prostor za raspravu o odnosu društva i države prema ratnim zločinima nad civilima, kao i načinu na koji se kolektivno sjećanje oblikuje ili izostaje kada se radi o žrtvama koje ne odgovaraju dominantnim društvenim narativima. Slučaj i danas simbolizira nerazriješena pitanja ratnih zločina nad civilima, ali i šutnju institucija koja često prati takve zločine.
